Zbog čega se ne seksamo s bilo kime?

U partnerskom odnosu uglavnom se zaklinjemo na vjernost. Zar bi zaista bilo nemoguće seksati se s bilo kime i istodobno imati s partnerom sretan odnos?

Varanje ćemo najbolje definirati kao kršenje javno priznatih pravila kojim se dobrovoljno bavimo i koje ima ugrađene ciljeve s namjerom da postignemo te ciljeve kada to kršenje ne povlači za sobom kazne određene pravilima.

Ekskluzivnost kao pravilo

U našem društvu bračna je zajednica praksa čiji je ugrađeni cilj »ekskluzivno posjedovanje seksualnoga partnera«. Posjedovanje ne smijemo shvaćati doslovno, već u slabijem značenju te riječi kao »pristup«. Naravno, dodaje Gert, »bračna zajednica morala bi biti mnogo više od toga i ona to često i jest, ali ekskluzivna seksualna djelatnost njezin je središnji dio«. Međutim, koncept bračne zajednice općenito i u našem društvu posebno ne uključuje da će bračni drugovi imati seksualne odnose, kao ni to da ih moraju biti sposobni ili željni imati. Načelo seksualne ekskluzivnosti nije, dakle, nužni sastavni dio institucije bračne zajednice općenito, kao ni institucije monogamne bračne zajednice kakvu poznajemo u našem društvu.

Pogrešne predodžbe o seksu

Mogli bismo se priupitati da li ljudi u našem društvu zbilja misle da seks nužno izražava duboke osobne osjećaje naklonosti i ljubavi. Kao što znamo, hedonistički pogled sve više i više dolazi u središte svakodnevnice i seks se ne podređuje prokreiranju (kontracepcija) niti ljubavi(rekreativni odnos) već se naglašava legitimnost seksa zbog samog zadovoljstva što ga pruža, bez neke vanjske odlike.

Kad se ne radi o varanju?

Svijest o tome da nije nužno da seks izražava duboke osobne osjećaje naklonosti ili ljubavi postavlja granicu između onog kad se uopće može govoriti o varanju. Naravno da ima mnogo slučajeva kada muškarac ili žena mogu i zbilja i shvaćaju i doživljavaju seks kao integralni dio dubokog osobnog odnosa za svojim bračnim partnerom i u takvom slučaju kad dođe do seksa s drugim osobama, to je izvor užitka i ništa više. U takvim slučajevima nije i ne može biti nikakva prevara.

Čemu takva ekskluzivnost?

Je li zbilja istina da su naši osjećaji duboke naklonosti ili ljubavi ekskluzivni kao što se govori, dakle uvijek usredotočeni samo na jednu osobu odjednom? A ako jesu, je li to nužno stanje stvari ili je neka ovisnost? Radi li se o ovom posljednjem, je li dobro da je tako? Zar ne bi bilo bolje kad bi se ti osjećaji rasprostranili na više od jedne osobe odjednom? Radi se o osobnim karakteristikama i preferencijama svakog pojedinca i njegovih ili njezinih sredstava i okolnosti općenito ili u određenoj fazi života: psihološka i fizička sredstva koje možemo investirati u taj odnos, količina vremena koju možemo utrošiti s drugima i slično.

Unatoč tome što poznajemo različite vrste ljubavi, ipak većina pristaje na ekskluzivnost. Strah od rušenja »neupitnosti tradicije«? Istovremeno je vjerojatno malo ljudi koji bi poštovali ona ljudska bića koja mogu osjećati naklonost ili ljubav koja uključuje seks prema više osoba odjednom. Ako bismo tu osobinu cijenili i ne bismo je gušili i sažaljevali, možda bismo zbog toga bili manje skloni ljubomori. No, kad bismo prihvatili takvo poimanje, da li bi osjećaj ljubomore uopće ikada više postojao?

Kao jedan od glavnih argumenata protiv otvorene veze svakako valja spomenuti spolno prenosive bolesti. Ipak se opasnost od zaraze povećava sa svakim novim seksualnim partnerom.