Otvaramo dosje: ZOOFILIJA

16.02.2009 | Max Modic

Koliko daleko seže ljudska ljubav prema životinjama?

Zoofilija svrstava se među najveće tabue seksualne prakse. (PhotoXpress)

Pridružite nam se i na Facebooku!

Zoofilija ili bestijalnost svrstava se među najveće tabue seksualne prakse, a za tabue iz povijesti kulture, umjetnosti i žanra znamo da što su veći tabui, veći užitak se oslobađa prilikom rušenja istih. Bestijalnost je stara koliko i čovječanstvo, a najviše slučajeva nalazimo u antičkim mitovima i pripovijetkama u kojima božanstva prilaze običnim smrtnicima u obliku neke točno određene životinje. Sjetimo se Lede koju posjeti Zeus u obliku labuda te na Zeusovu ljubavnicu i koja je imala odnos s bikom u koga se također pretvorio Zeus kada je odveo Kadmosovu sestru Europu. U antici su vjerovali u magičnost seksualnog sjedinjenja sa životinjom, a jedini koji su u toj svetoj zemlji bili sposobni oploditi potomstvo, bili su njihovi bogovi.

Razvoj psihoanalize potaknuo je detaljnija istraživanja ljudske seksualnosti, te se Alfred Kinsey (1894-1956), američki biolog, jedan od pionira istraživanja tog područja u svojem istaknutom izvještaju, koji je u konzervativnoj američkoj javnosti uzrokovao tektonska pomicanja posvetio i zoofiliji, jer se između 20 000 ispitanika susreo sa gotovo sto Amerikanaca i Amerikanki koji su više od tri puta doživjeli orgazam s nekom životinjom. Po Kinseyevim konstatacijama u toj su skupini prevladavali muškarci, a većina istih dolazi iz ruralnog predjela. Zoofilija se po njegovom mišljenju veže uz adolescenciju i završava kada adolescent uspostavi seksualni odnos s osobom suprotnog ili istog spola. Po mišljenju Kinseya, čovjek se navodno zbliži sa životnjim iz znatiželje ili onda kada nema druge mogućnosti za zadovoljenje svojih potreba.

Richard Krafft-Ebing (1840-1902), njemački psihijatar, neurolog i kriminolog, profesor na Sveučilištu u Beču, 1886. godine izdao je poznatu Psychopathio Sexualis, u kojoj je prvi sistematski razvrstio seksualna odstupanja te ih pokušao znanstveno utemeljiti. Zoofiliju je definirao kao oblik fetišizma koji izvire iz urođene preosjetljivosti živaca. Seksualni odnos s domaćim životinjama može u psihički nezreloj osobi s prerano probuđenim seksualnim nagonom uzrokovati seksualno uzbuđenje koje dovede do koitusa. Krafft-Ebing je i autor neologizma zoorastija kojom zoofiliju razlikuje od slučajeva prilikom kojih dolazi do seksualnog odnosa sa životinjama iz patoloških pobuda. Zanimljivo je i psihoanalitičko objašnjenje zoofilije koje tvrdi da životinja zoofilu predstavlja dehumanizirani objekt te zoofil prema objektu požude ne osjeća nikakav strah niti nikakvu dužnost. Objekt se neće osvećivati ako ga prevari, neće prijetiti ako ga napusti. I upravo odsutnost tih osjećaja mu omogući potpunije seksualno uživanje. Opće je mišljenje da seksualno općenje sa životinjama uzrokuje tjeskobu, posebice radi straha od društvene stigme i ismijavanja, a zabrinjavajuća je u slučaju kada postane redoviti oblik seksualnog života i kada utječe na uspostavljanje veze i seksualnih kontakata s ljudima. U tom slučaju prestanak seksa sa životinjama ne osigurava da će se odnosi sa ženama, odnoso muškarcima poboljšati.