Da li je incest zaista uvijek zločin?

24.05.2011 | Tjaša Babič

Incest obično podrazumijeva pedofiliju i nedpustiv zločin. Da li je zaista uvijek tako? Nemojte propustiti!

U većini primjera incest je stvar premoći jačega nad slabijim. (PhototXpress)

Pridružite nam se i na Facebooku!

Incest je jedan od najvećih tabua

Zasigurno je incest jedan od najdublje ukorijenjenih tabua u kojemu nema prostora za debatiranje, iako postoje argumenti i s jedne i s druge strane. Ne samo da incest predstavlja tabu u našem društvu i smatramo ga nečim nemoralnim, već je ujedno i zakonski kažnjiv.

Na zapadu se nekako uvriježilo da je normalna spolna veza dopuštena među osobama koje su rodno udaljenije od bratića i sestrične u prvom koljenu. Sve što je rodno gledano dalje nekako je prihvatiljivo.

U najvećem broju slučajeva pri spominjanju incesta na pamet nam padaju sljedeći argumenti:

Incest je pedofilska radnja

U većini primjera incest je stvar premoći jačega (u najvećem broju slučajeva muškarca) nad slabijim (najčešće dijete ženskog spola). Nisu sve incestne veze takve. Neki izabiru incest iz ljubavi. U Njemačkoj su neki slučajevi nazvani “zločinom bez žrtve”. Primjer brata i sestre, koji su osnovali porodicu, a tijekom izdržavanja kazne u zatvoru su ipak unatoč tome ustrajali u tome da je među njima ljubav iskrena i nešto najljepše i da nisu sami krivi što su se zaljubili. Kako god bilo, nije incest nužno i pedofilija.

Nekada je incest bio nešto normalno, u mnogim krajevima čak i potican

Postoji mnogo povijesnih pretpostavki koje govore o tome da je nekada u prošlosti incest u nekim društvima bio čak potican. Razloga za to bilo je više. Neke kraljevske porodice (kao faraonske) su poticale brakove unutar obitelji prije svega kako bi se sačuvala jedinstvenost prijestolja i kako bi se nastavila plava krv – kako se ne bi uprljala. Neka plemena upravo tako osiguravaju homogenost zajednice. Govorimo o pretpostavkama. Antropolozi, povjesničari, sociolozi još uvijek lome koplja oko tih pitanja i postoji više teorija.

Zabrana incesta nije biološka, već psihološka kategorija

Kada ljudi ne bi znali za svoje krvne veze, mogli bi se zaljubljivati (ne samo seksati) među sobom. Poznati su slučajevi u kojima su se otac i kćerka zaljubili, obzirom da kroz dugo vremensko razdoblje nisu živjeli zajedno i nisu imali međusobnih libidinalnih veza stvorenih na način na kakav se to obično stvara ako otac i kći žive u istoj porodici cijelo kćerkino djetinjstvo. Slična situacija je među braćom i sestrama. Sofoklova tragedija Kralj Edip nam poručuje upravo to – da je neznanje o krvnom srodstvu, odnosno razdvojen život (u djetinjstvu mlađega iz incestuoznog para) uvjet koji omogućuje da se ostvari incestuozna veza.

Djeca osoba koja su u krvnom srodstvu mogu imati češće urođene mane

Zanimljivo je da antropolozi pobijaju bit te teorije, objašnjavajući da djeca, koja su plod incesta, nemaju urođene mane zbog samog incesta odnosno miješanja rodbinske krvi. Razlog za češće urođene mane kod te djece je u tome da ljudi koji su u srodstvu imaju sličan genetski kod, što posljedično znači da imaju i slične genetske mane, koje se tako lakše prenose na dijete, nego kad bi te mane imao samo jedan od roditelja. U suprotnosti s tom teorijom je mišljenje da bi razmnožavanje među rodbinom moglo smanjiti genetske mane u populaciji. Kada bi dakle takva djeca, koja imaju urođene mane umrla prije nego što bi se mogla razmnožiti, krajnja posljedica razmnožavanja među rodbinom bila bi smanjivanje loših gena u općoj populaciji.

Incest također uzbuđuje

Zabrana i tabu sigurno vode do toga da ako razgledate pornografski material možete ubrzo zaključiti da su incestne veze vrlo poželjan materijal.

Za niti jednu od nabrojenih pretpostavki koje se najčešće javljaju u vezi incesta ne postoji niti jedan konkretan dokaz koji bi sa sigurnošću potvrdio incest kao nešto sveopće loše ili apsolutno neprihvatljivo. Zabrana incesta je društveno uspostavljena norma. Norme smo postavili zato da bismo mogli funkcionirati kao društvo u određenom vremenu. Društva se mijenjaju i razvijaju. Uvijek ostaje pitanje kuda će nas to odvesti.

Ovaj prilog nije namijenjen zagovaranju incesta, već je ovo ishodište za razmišljanje. Ne samo u vezi incesta već u vezi svih tabua, koje nosimo u sebi ali ih u sebi ne preispitujemo.