Moguo li muškarci i žene biti samo prijatelji?

9.06.2011 | Tadej Pačnik

Vjerujete li u prijateljstvo muškarca i žene, a bez seksa? Kakav je odnos muškarca prema ženi i obrnuto?

Prijatelji. Svi lijepi i mladi. Povezuju ih slični interesi i čist osjećaj prijateljstva. (PhotoXpress)

Pridružite nam se i na Facebooku!

Neki nas moderni psiholozi žele uvjeriti da muškarci i žene mogu biti samo prijateljima, bez podloge erotskog odnosa. Dotle to drugi psiholozi s gnušanjem odbacuju. Tko je u pravu?

Rugelj: Upozadini je uvijek erotika

Moje osobno iskustvo govori da ne mogu ostvariti prijateljski odnos sa ženom koja me erotski ne privlači. Radi se više o mogućnosti nego o nekoj snažnoj želji. Ali, ako si ne mogu ni teoretski predstaviti da bi se s njom poševio, tada me ona jednostavno ne zanima, pa neka je tko zna kako pametna, prijazna i ugodna u društvu. To sam shvatio kao zadanost. Mušku zadanost. Zbog toga me stvarno razveselila izjava psihologa J. Ruglja, koji zagovara tvrdnju kako muškarac sa ženom mora zasnovati nekakav pristan erotski odnos, a onda je taj odnos podloga za međuljudski kontakt. Prema ženi si prvo samac, pa zaštitnik, a zatim prijatelj. Prikrivena pretpostavaka psihologa Rugeljeva kova je da, i kada je proces obrnut - od prijateljstva prema partnerstvu, je taj odnos svejedno, još od svoga početka, nesvjesno takav, od ljubavnika do prijatelja. Ako smo s nekime u prijateljskom odnosu, u pozadini svega na nekoj razini svejedno djeluje spolni nagon. Slijedeće je pitanje zbog čega bi uopće muškarac sa ženom sklapao prijateljski odnos?

Žena kao odličan sugovornik?

Ako se brčkamo u mlačnim vodama stereotipa, tada ćemo popušiti izjavu kako muškarac, od žene - prijateljice dobiva prvenstveno dobrog partnera za razgovor. U pogledu čula, osjećaja, svih "ženskih" pitanja. S njome možemo razgovarati o svemu što u muškim razgovorima ostane prešućeno. Njegovi osjećaji, a ne samo koji je auto bolji, što se događa u politici, gospodarstvu ili sportu. Mlaki nam stereotipi govore kako je muškarac sa ženom "žena". Radi se o kultu muškarca i žene, a koji se u modernom društvu otapa, s nepredvidivim posljedicama. Što je neobičnoga u tome ako imaš žensku kolegicu, s kojom možeš sate i sate raspredati o poslu, kompjuterskim igrama, automobilima ili borilačkim vještinama? I zbog toga je manje želiš odvući u krevet? Osobno ne vidim nikakvog smisla da uz muške prijatelje imam i "mušku" žensku prijateljicu. Kako sam već ukalupljen, to sam preuzeo muški princip. Ne osjećam se starodrevnim i toga se ne sramim. Biti muškarcem je nešto što mi je prirođeno. Prihvaćam to da žene znaju i rade ono što ja radim, da su jednako vrijedne, ako ne i bolje od mene. Ali baš me briga za sve te brbljarije i još uvijek ih želim povaliti. S njome mi je teško razgovarati o Formuli 1, ako cijelo vrijeme razmišljam o tome kako bih "šofirao" među njenim nogama. Ako mi nasmijana priča o perfektnom kružnom udarcu, kojim je oborila najvećeg budalaša na treningu, njena mi pokretljivost u glavi iscrtava svakakve položaje koji bi se s njome mogli isprobati.

Trebaju li, stvarno, muškarci razgovor o čulnosti?

A za razgovor o čulnosti? Ni za to nam ne trebaju žene. Kako sam preuzeo muški princip, to se čulnošću ne bavim. Ako da, onda samo kao osvajačkom metodom, zbog toga da bih impresionirao žene. Jednostavno nemam pojma o tome što bih s čulnošću. A žensku prijateljicu ne trebam ni zbog toga jer me muškarci ne razumiju. Vrlo je pogrešna pretpostavka kako muškarci ne govore u čulima. Govore, ali ne deset sati dnevno, već samo tada kada je to stvarno potrebno i samo s osobom koja će nas razumjeti. Najbolji prijatelj, malo nečeg opojnog i duša će se olakšati,. Ako za time postoji potreba. Nekada je netko ustvrdio kako muškarci skrivamo svoja čuvstva, jer o njima ne govorimo. Osjetili smo se prikraćenima i počeli kopati po svojoj nutrini, tražeći taj skriveni svijet. Kako nas većina nije pronašla ništa, to smo se, samo zbog mira u kući, počeli pretvarati da smo duboko čuvstveni, jedino što imamo problema s iskazivanjem toga nečega. Ništa nismo izgubili, ali u ženskim smo srcima mnogo dobili. Sada mogu biti ovisne o nama i mi možemo biti njihovim prijateljima, sve to bez seksa. Sada nas povezuju "duboka" osjećanja, a spolnost je tek nagrada, koja može i izostati. Kao da spolnost nije dovoljno snažan razlog preživljavanja dvoje sisavaca?! Negativna strana takve tvrdnje najviše pogađa žene. Jer sada se mogu duboko vezati za muškarce, ali i toliko teže od njih odvezati.

Ako mene pitate, u pozadini je seks

Naravno, obrnuti se proces odvija jednakim intenzitetom. Jednom je netko uvjerio žene da moraju postati "jednakovrijedne", i žene postaju muškarcima. Ali žene su to shvatile na ženski način. Cijela situacija postaje konfuznom i sve je teže orijentirati se i pronaći svoje težište. A od toga živi psihologija! Još nikada do sada nije bila tako poštovana i tako tražena kao sada. Liječi sve, pa i kada nema ničega što i nikoga koga bi trebalo liječiti. I ja sam dezorijentiran. Jeli još uvijek dozvoljeno biti samcem i u ženi vidjeti samicu? Treba li me biti sram što se ne znam pretvarati da imam duboka osjećanja i da zapravo mislim samo na seks? Jesam li čudak ako ljude uvijek prvo vidim u njihovu tijelu, a tek onda u njihovu duhu?